Srednjoškolac Milan, stanovnik Beograda, obožava muziku. Naročito hard rok i hevi metal. Ima odličnu audio opremu, pojačalo i moćne zvučnike od stotine vati koji proizvode zvuk od pozamašnog broja decebela. To susedima, priznaćete, nije prijatno. Za uši i nervni sistem. Mnogi su negodovali, a najčešće penzionisani policajac Miloje. Kome je truba najumilniji instrument. Čim bi Milan, u slobodno vreme, obično posle sedamnest časova, kada nije na snazi mir po kućnom redu, krenuo sa svojim muzičkim “programom”, bivši plavac, komšija sa trećeg sprata, odmah bi došao pred vrata. Zvonio je snažno i dugo. Svaki put bi mu vrata otvarala gospođa Mirjana, majka ljubitelja preglasne muzike:
– Izvolite komšija? – pitala bi ljubazno, mada je znala o čemu se radi.
A Miloje, vlasnik glasa vrste bas, počeo bi nervozno da brunda, poput ranjenog medveda:
– Onaj…vaš sin, drugarice Perić…ne mogu da živim od njegove muzike!
– Reći ću mu da smanji ton – smirivala bi situaciju zabrinuta žena.
– Nego šta će nego da smanji, inače ću zvati komunlanu policiju! – pretio bi bivši milicajac.
I tako iz dana u dan. Milan sluša muziku, penzionisani zastavnik se nervira, a jadna majka izvinjava. Sve do pre neki dan, kada su iz “Megaplasta” stigli čuveni prozori. Čim su montirani, sve je postalo drugačije. Mirnije. Normalnije. Novi prozori, proizvedeni po najnovijoj tehnologiji, ne propuštaju buku kao stari.
Sada mladi Beograđanin pušta muziku po volji, a komšije se ne bune. Čak su Miloje i Milan postali prijatelji. Redovno se javljaju jedan drugom.
Prezadovoljna je i majka srednjoškolca. Dugo je, ni kriva ni dužna, bila na meti suseda. Sada na miru pije kaficu i ne plaši se kada neko zazvoni.
– Zahvalna sam “Megaplastu” – priča Mirjana rođaki sa sela. – Od kada smo zamenili prozore više nemamo problema. Milina!
– I moj Goran voli glasnu muziku što nervira deda Stanoja. Stalno su na ratnoj nozi – poverava se rođaka. – Ne znam šta da radim.
– Zovi “Megaplast”, pa uživaj.
– Dobro kažeš… nego imaš li broj njihovog telefona?
– Naravno, pa imaš ga ovde…